Mišljenje u umjetnosti nije na dobrom glasu. S jedne strane, previše konceptualnog plesa, premudro kazalište, pretjerano enigmatske slike i instalacije, in-progress koještarije, premalo ljepote, premale osjećaja, premalo krvi i mesa. S druge strane, mišljenje u umjetnosti na visokoj je cijeni. Ne postoji gotovo nijedno kazalište, festival i muzej koji si tu tamo ne priušti poneki laboratory, akademiju, educational ili research program; manifesta, documenta, ljetne akademije, obrazovanje posvuda. Pritom je postalo samorazumljivo vezati teoriju uz praksu bez jasnog razlučivanja, pronaći mjesta i formate za predstavnike umjetnosti, teorije i svakodnevice te iznaći nešto zajedničko – s velikim pretenzijama da se pritom ne radi samo o posredovanju teorije, nego i o njezinoj proizvodnji. Ali je li uopće zadaća nekog festivala, kazališta ili izložbene kuće, koji naposljetku dobivaju novac od poreznih obveznika u svrhu produkcije i prezentacije umjetnosti, da istražuju, forsiraju diskurse, posreduju i stvaraju znanje?
Možda je bolje, usredotočiti se na srž stvari: zastor gore, zastor doje. Otvoriti izložbu, zatvoriti izložbu.
* * * * *
Počeci ne postoje, oni se stvaraju u retrospektivi Hans Blumenberg ispričao je takvu jednu priču o počecima koja bi nam trebala predočiti naizgled apsolutno neuskladivost teorije i prakse: citirajući jednu staru Ezopovu basnu, Platon u „Teetetu“ govori o nekoj vrsti filozofske pra-nezgode: Tales iz Mileta – astronom kao proto-filozof i retrospektivno rado nazivan začetnikom grčke filozofije – izašao je jedne noći iz kuće kako bi promatrao zvijezde. Kako je bio potpuno koncentriran na svoje nebeske predmete kao pravi rastreseni profesor, spotaknuo se i upao naglavce z zdenac pun vode. Toj nesretnoj situaciji prisustvovala je daleko praktičnija služavka, koja je prasnula u smijeh i predbacila mu „kako on doduše teži doznati što se događa na nebu, ali mu zato ostaje skriveno ono što se nalazi u njegovoj blizini i leži mu pod nogama. Isto vrijedi za sve koji se bave filozofijom.“ (Platon)